"Racing is where I have to face the truth about myself."

Joe Henderson

Outsider na O-utrci

A: bilo je dosta ljudi

     nijemci, talijani, slovenci

    neznaš ko kamo ide

    krenu više njih ali različite vrste trčanja

    pa samo vidiš kako po šumi tu i tamo neko proleti

    nema neki točan redoslijed

    imaš osjećaj da svatko trči kako želi

B: hahahha

    pogubljeni :D

A: a doslovno

    da je neki lovac tamo počeo bi pucat

    jer nebi kužio što rade

    mislio bi ovi su ludi

B: :D

A: ko da si ih sa lanca pustio i bezglavo trče

     ja nisam ništa skužio u početku

    a ona mi nije pojasnila ništa

    pa sam povezao kada je neki na mikrofonu govorio malo njemački malo talijanski malo engleski i sitno hrvatski, što i kako ko trči

B: ma neka trče samo, ko ih jebe :D

A: a ostao sam malo

    počnu ti se ti trkači i trkačice skidat

    presvlačit

    i ne jebu oni živu silu

    žene skinu grudnjak

    ja se okrenuo

B: :O

A: reko što je ovo

B: fak

     i to sam propustio :D

A: tonka skine hlače

     ostane u gačicama

     meni neugodno

B: LOL

A: ja se okrenuo i zujao

     ostao sam zatečen

    drugi put odi i ti na trčanje

B: ma ti si lud

A: onako bacit pogled

B: ja bi buljio ko lud jebote :D

A: a nisam mogao buljit

    vidio sam ono nakratko

    ali mi nije bilo jasno

B: ma sta te briga,bitno da su sise i guzice u izobilju :D

Uvijek isto!

„Trkač je pojačao ritam, pustio da mu stopala bubnjaju o tlo. Puls se ubrzavao, ali ne i disanje. Postalo je samo dublje, teže, dobro! Bio je u dobroj formi, letio je naprijed iako je teren bio dosta težak. Gusta šuma, zapuštena, veliki rasjedi u pejzažu. Bacio je pogled na zemljovid, omjer 1:15000, napravljen na osnovi zračnih snimaka i opsežnog posla na izviđanju terena u kojem je i sam običavao sudjelovati, petobojan, u izdanju Švedske udruge za orijentacijsko trčanje. Ovo je bilo na rubu njegove trase, ali dobro područje za treniranje u teškim prilikama.



Vježbao je kako odrediti položaj dok trči – kompas u desnoj, a karta u lijevoj ruci, nije usporavao iako je odlučio prepoznati sve opise simbola, brdo kamenja, uzvisine, zavoje na stazi. Zato nije vidio korjen drveta. Srušio se naglavce, stropoštao se prema dolje među nisku bjelogoricu. Udario je čelom u tlo, nekoliko je sekundi vidio zvijezde. Kada mu se razbistrilo osjetio je bol u stopalu. Kvragu! Još samo jedno natjecanje u sezoni, a sad ovo! Kako prokleto nepotrebno!

Zastenjao je i sjeo, prikliještio zglob. Možda to nije tako strašno. Pokušao je okretati stopalo, ne, ništa nije slomljeno, možda iščašeno. Oprezno je ustao i stao malo na nogu, joj! Morat će biti pažljiv, pokušat se vratiti do auta što spretnije može. Proučavao je zemljovid kako bi našao najbolji put.




Prije nekoliko minuta je prošao pokraj zemljanog šumskog puta koji je pratio jedan od većih rasjeda. Na zemljovidu je vido da taj vodi do velikog puta, odonuda bi mogao stopirati do svog auta. Teško je uzdahnuo, ugurao zemljovid i kompas u jaknu i odšepesao u tom smjeru.“




Liza Marklund: „Raj“; str. 118. Algoritam, Zg, 2005.